Čarobna šuma

Piše: Boris Pecigoš

Piše: Boris Pecigoš, 14. ožujka 2009.

Još je ostalo nekoliko dana prije nego li se čarobna šuma obrasla predivnim ljubičastim i bijelim šafranima i drugim vjesnicima proljeća zaogrne zelenim plaštom, sjene se spuste na tlo, a divno plavilo opet zamijeni suha boja otpalog lišća i šumske zemlje, crnice mirisne.

Prekrasnim krškim poljem, ne podno Velebita, već tu, nadomak grada Zagreba, na Medvednici za mnogog puka još neistraženoj planini, livadom prozvanom Ponikve, smještenoj između šumovitih brežuljaka, koja krije potoke Jezeranec, Javorščak i druge, a koji se ne ulijevaju u maticu rijeku, već nestaju u utrobi planine u vrtlogu koji se probija kroz krševite temelje planine, da bi tekli prolazima divlje špilje Veternice, i negdje dolje u podnožju opet ugledali svjetlo dana, na putu svom prema Savi, Dunavu i Crnom moru.

Vidjeti kako potok nestaje u zemlji divota je neobična. A šetnjom bajkovitim šumarkom izraslim na naplavnoj dolini potoka koji meandrira baš poput neke velike rijeke, takav je uzvisujući doživljaj da nadmašuje i najbolju meditaciju u skučenosti neke sobe u jezgri grada okruženoj kaotičnim energijama. Ovdje mir dođe sam, nepozvan i nenametljiv, obuzme vas bez da se trudite. A cvrkut ptica koje zovu svoje družice umilniji je i od najbolje glazbe.

Put nas dovodi do mjesta kojeg vile čuvaju, duhovi šumski, kraj špiljice iz koje voda, bistra i studena, izvire iz utrobe planine, pitka i osvježavajuća. Jambrišakovo vrelo, za odmor, na raskrižju staza koje vode dalje, na Kamene svate, Risnjak ili Sopot slap, što jednom isto te pute proći treba.

šafrani

Kad vodom napojimo duše, zaokrećemo nazad s druge strane brdašca, putem travom obraslim, uz Jezeranec potok, i mrtve rukavce i lokve, koje sada se mrtvima čine, ali duboko u blatu život buja, za neko ljetno vrijeme kada punoglavaca mnoštvo tu će plivat. Trava, šaš, vrbe i lijeske, bukve, grab i drugo granje uz potok taj raste. Idemo niz vodu sve do grotla u kojem nestaje.

Šafrani nas putem prate cijelo vrijeme, kao stražari i kao slavljenici doba koje se budi. Kratak je to put, uru i nešto traži, lagan, ravan, ali opet umor osjetit svatko hoće. Jer šuma je uzela terete naše i napojila nas energijom svojom, pa tijelo spavati želi dok se ne posloži samo, po Bogu dano.

Blata će biti na cipelama, a pokojemu manje spretnome i na nogavici i turu. Ali to je draž koju zaboravili smo gradom, zemlju dotaći, osjetiti i hraniti se na njoj, za čim i ona žudi da nam dade.

Možda nas sunce isprati na taj put, ali i oblak i kap pokoja nisu loše, doživljaj je i to kada pljušti usred šume. Važna je samo volja naša, namjera i želja, odvažnost i hrabrost da iz kolotečine Prirodi se u zagrljaj damo.

šafran u snijegu

Jučer sam tim putem prošao, sam, u tišini i bez riječi. I glas mi reče, povedi i druge, duše smjerne i hrabre, da i oni tu divotu okuse. Neka to bude prvo putovanje duša prema korijenu svome. To ne traži mnogo, samo malo volje, želje, vremena i ljubavi za sebe. Medvednica, tako blizu, a mnogima opet tako daleka, skriva čudesa koja otkrio sam davno, i podijelit ih želim s onima, koji kao djeca za avanturu još su spremni. Uzmi cipele samo dobre, ruksak s vodom, sendvičem kojim i voćem, i evo, planina tu na nas čeka, strpljivo i vječno.

Ima razlog zašto da to bude baš u četvrtak, dana devetnaestog ožujka mjeseca. U podne možemo se naći na kraju Zelene magistrale kojom autom može se doći, ponad Gajnica ona vijuga, cesta široka.

Javite mi se prijatelji dragi, tko može, tko želi, tko hrabar je da od posla pobjegne, da zajedno planini toj pođemo, za početak stazom ovom kratkom, nezahtjevnom, za rođenje tradicije, nadam se, izleta u okrilje prirode koji stati više neće. Prijevoz organizirati možemo, tko nema vozilo, i onaj tko ima, da se družina skupi i hrabro putem jednim novim krene.

.

Čarobna šuma i sloboda…

Piše: Boris Pecigoš, 19. ožujka 2009.

Dan je započeo tmurno, no, naumio sam poći u čarobnu šumu bez obzira na vremenske uvjete i odaziv. Javila mi se samo jedna osoba, Apali, i tako smo nas dvoje odvažno zakoračili putem slobode. Slobode? Da, dragi moji, slobode! Malo smo se čudili da nema nikoga drugoga u podne na dogovorenom mjestu na kraju Zelene magistrale, kraj polja Ponikva. Ustvari, ostali smo začuđeni!

volujsko oko

Zašto sam odabrao baš četvrtak?

Najprije, vikendom je na Ponikvama sve prepuno automobila (gdje iz pokojeg trešti i glasna muzika), šuma vrvi izletnicima, kvazi-planinarima i psima. Za meditaciju je potreban mir, a tišina za uživanje u disanju šume koja se budi. Na cijelom putu, koji smo spontano i malo produžili, sreli smo samo jedan bračni par.

šumarice

Ali još važniji razlog odabira radnog dana bio je malo propitivanje koliko smo doista sposobni izići iz rutine i preokrenuti prioritete u korist okrijepe vlastite duše. Ustvari, bio je to test osobne slobode.

Znam da nekima poziv u čarobnu šumu nije bio primamljiv, i to je u redu. Drugi pak nisu iz Zagreba, pa im nije bilo moguće prisustvovati. No, vjerujem da je bilo vas, barem nekoliko, koji ste duboko u duši osjetili poziv, čežnju da pođete stopama djeteta koje se veseli avanturi i istraživanju. Siguran sam da vas je bilo! No, dozvolili ste da vas vanjske okolnosti u tome spriječe… Znam, znam, svatko od vas je našao neko opravdanje, bio to posao, već unaprijed određen dogovor itd., itd.

No, ovo je bio poziv na iskorak! Žao mi je da vas više nije poslušalo taj glasić duše u nutrini – i učinilo nešto za sebe, što bi vam vjerojatno ostalo u ljepšem i trajnijem sjećanju od bilo čega drugoga što vam je ukralo današnji dan.

jetrenke

No, dobro… Apali i ja smo si dopustili slobodu i doista uživali u predivnoj šumi prepunoj proljetnica, cvrkuta ptica, žuborenja potočića i vrela iz špiljice, uz ugodan i izgrađujući razgovor.

Šuma nas je nagradila predivnim obiljem života koji se probudio, raznobojnim vjesnicima proljeća poput mnogobrojnih šafrana ljubičastih glavica, a pokoje i bijele. Ali našli su se tu i rascvjetali plućnjaci, jaglaci, podbjeli, bijele i zelene šumarice, jetrenke, visibabe, šumski zumbuli, a najveće iznenađenje šuma nam je priredila sa sagom pasjih zubova koji su kao stražari krasili puteljak kojim smo hodali prema Glavici.

pasji zubovi

Šuma nas je, kao i uvijek, nesebično okrijepila, a mi smo osjećali zahvalnost.

Ona krije još mnogo staza kojima valja poći, a ja sam voljan povesti družinu nekima od njih. Bit će još četvrtaka, utoraka, subota i drugih dana, a ja se nadam da ubuduće vapaje duša bude hrabro slijedilo malo više naših dragih prijatelja.

visibabe

plućnjak

jaglac

šumski zumbul (dvolisni procjepak)

.